urbanizam
urbanizam
Split
- 13:10 -
Komentari (12) -
Isprintaj -
#
|
To je jedan od prvih gradova u kojem je Laufer imao veće koncerte. Publika je znala sve riječi pjesama i pjevala ih zajedno sa nama. Nije bilo moguće zamisliti bilo kakvu turneju ili promociju, a da u njenu trasu nije uključen i taj grad. Uvijek bih ostajao još par dana, ako sam bio slobodan, nakon svirke i tulumario sa prijateljima po njihovim stanovima, tadašnjim klubovima i gotovo uvijek prvo jutarnje svjetlo dočekao negdje vani. Znali smo satima još pričati negdje na Marjanu, a onda se spustiti do rive na prvu kavu... I onda opet sve u krug. Upoznao sam divne ljude. Neke od tih prijatelja znam sresti i danas kad dodjem u Split. Uglavnom su povučeniji i tiši nego što ih pamtim iz tih dana, ali svejedno znamo ubiti sate i sate brbljarijama kada se sretnemo. Naravno, i sam kraj Laufera je ponovo vezan baš za taj grad. Imali smo koncert u nekoj betonskoj, hladnoj zgradi...(znam da se taj studentski centar zvao na "B", ali trenutno mi je mozak sto se imena tice stao) Koncert je bio rasprodan. Ja sam se već osjećao polako potrošen u toj priči. Publika je bila puna energije i emocija, kao i uvijek u Splitu. Pjevali su sve pjesme, neki od njih su se penjali na binu i skakali ponovo natrag sa njenog ruba, sjećam se, veliki dio njih je imao handmade majice Laufer na sebi. Oko mene, bend je, ponesen atmosferom te publike, svirao glasnije i jače nego inače. U jednom trenutku mi se učinilo da su stvari otišle u krivome smjeru i stao sam sa pjevanjem. Sjećam se kako sam pogledao Vavu koji je tresao svog Gibsona i vjerujem da nije ni primjetio da šutim. Publika je pjevala toliko glasno da je u tom trenutku prestalo biti bitno pjevam li ja uopće. Pokušao sam nešto reći publici, zamoliti njih i bend da stanu na trenutak, ali ništa se tu nije moglo napraviti. Lonac je prokuhao. Sjećam se kao sada da sam potpuno stao i dobro promotrio situaciju oko sebe. Bend koji skače i svira ponesen atmosferom, publiku u kojoj je već veliki dio njih golih do pasa pjeva ili viče, svi zajedno tresu glavama i ja, potpuno nevidljiv i gotovo nebitan. Na mikrofon sam nakon toga uspio reći "upomoć" , ali to nisu bile riječi trenutno svirane pjesme i nikoga nije bilo briga. Stvari su otišle predaleko. Gdje je taj trenutak kada se to, zapravo dogodilo? Tko zna. Imao je Laufer nakon toga još par koncerata, ali to je bio za mene zadnji. Prve materijale i cijelu jednu nikad izašlu ploču Laufera snimili smo isto u Splitu. U tadašnjem studiju Nenada Vilovića. Od tih snimaka preživjela je "Moja voda" i "Nebo" (makar smo nju kasnije ponovo snimili za potrebe "Otrovne kiše"). O tome koliko je ta pjesma, snimljena u Splitu , "Moja voda" značila u našem glazbenom putovanju, nema smisla ni govoriti. Kada sam par godina kasnije odlučio snimati album "Žena dijete" znao sam gdje to trebam otići napraviti. Nisam imao cijeli bend (tada su svirali samo Marco i Ljubo) i trebalo je pronaći mjesto gdje postoji neka zdrava, pametna scena, grupa glazbenika i otvorenih ljudi koji će nam pomoći poroditi te pjesme kako treba... I tako smo odselili u Split. Iznajmili smo stan u Radunici i tamo proveli (sa malim pauzama) i više od godinu i pol. Luky nas je upoznao s mladim glazbenicima te novonastajale scene. Slušao sam snimke od kojih je kasnije nastao prvi album The beat fleat-a i oduševio se njihovim pametnim glavama. Upoznao sam i Ruzinu i Zdeslava iz "Zidar betonsky" te još desetine mladih ljudi od kojih sam očekivao promjene u tom gradu - pretvaranje Splita u raj na zemlji. Veliki dio tih umjetnika nam je pomogao na stvaranju albuma. Ugradili su veliki dio sebe u njega. Zdeslav i Ruzina su odsvirali takve gitare na "Black tattoo" koje nikada više nakon njih nismo uspjeli ponoviti, Radman je svirao pilot gitare koje su sve ostale na albumu. "Odlučio sam da te volim" je svirao bolje nego što je moja mašta u stanju zamisliti. Saša se taman vratio iz inozemstva i pjesmu "Ruke" je učinio bajkovitom... Divni dani. Upoznao sam divne mlade ljudi čije misli i mašta gotovo da nisu imali granica. Razgovarali smo o bitnim i nebitnim stvarima po cijele noći na štekatima prazne place... U tom periodu, ali i nešto ranije, veliki dio ljudi se počeo doseljavati u taj grad. Znali smo samo sjediti na nekoj klupici i promatrati kako se neki od tih pridošlica uzaludno pokušavaju uklopiti u stotinama godina utabane struje tog grada, naravno, bezuspješno. Horda te nove " ekipe" malo po malo počela je mijenjati stvari po svojoj mjeri. Svakim mojim sljedećim dolaskom u taj grad, ti novi su bili sve glasniji , a oni "stari" sve tiši i povučeniji. U to sam vrijeme upoznao Tončija Radića, čovjeka s kojim sam podijelio neke od nezaboravnih priča i dogadjaja u životu i s kojim sam se naputovao i nasvirao u svom životu kasnije. Upoznao sam ga u "Kadi" na nekoj svirci. Brzo smo kliknuli i gotovo od istog trena postali veliki prijatelji. Stanovao je na Bačvicama. Gledali smo filmove u ljetnom kinu. Svirali smo tamo. Barem 7-8 puta. Predivno. Tonči se zajedno sa nama, nakon snimanja albuma, vratio i zamijenio svoju adresu na Bačvicama na dugo vrijeme za novu, riječku. Cijeli jedan život smo proveli zajedno. Čovjeka koji nam je radio dugo godina koncerte upoznao sam isto...u Splitu. Stanislav Czwik. Pa i njegov tadašnji partner Bili, koji sada vodi "Quasimodo"... Uh, bolje da o tome ne počnem pisati jer smo toliko toga prošli zajedno da će jedna priča otvoriti drugu i onda neće biti kraja. Kao i u slučaju Tončija (pa napokon, i Lukića) toliko je toga da blog nije forma za pisati o njima :) I moj veliki prijatelj Gibo je isto iz Splita. Taj grad i ja kao da smo proštepani zajedno. Možda i pukne koji končić tu i tamo, ali se štep i dalje drži. Ok, prošlo je dosta godina od tada. Ne postoji ni "Feral" više. Kada imamo koncert u Splitu, to nije u "Kadi" ili "Obojenoj" već na nekim novim mjestima. Napravim đir gradom u nadi da ću slučajno sresti nekoga od njih pa da popijemo kavu zajedno, kao nekada. Promijenili su ljudi brojeve telefona, a ja nove nemam. Teško. Gradom šeta nova generacija. Neki potpuno drugi ljudi. Možda dio njih poznaje mene , ali ja ne poznajem njih. Ne znam gdje su nestali ljudi koje sam ja poznavao? Ljudi britkog uma, neustrašivog jezika, širokih pogleda i odlučnog koraka. Ne želim vjerovati da su se povukli među svoja četiri zida da sa sigurne udaljenosti promatraju pad zadnje obrane grada? Ni jedan od ljudi koje sam ja upoznao u svim svojim boravcima u Splitu, siguran sam, neće baciti kamen u subotu. Neće reći niti riječ pogrde. Sigurno neće biti u skupini onih koji mrze i ne podnose i ne prihvaćaju ništa drugačije od samih sebe. Takve ljude u tom gradu nisam imao prilike upoznati. Upoznao sam stotine ljudi koji su mi otvorili nove horizonte, pomogli mi shvatiti stvari koje ne razumijem, pomogli su mi stvoriti pjesme kojima su prihvaćanje, razumijevanje i ljubav uzidani u temelj. Taj me je grad uspio srušiti u jednome trenutku i gotovo pokopati, ali odmah u sljedećem mi dozvolio ponovo izrasti u boljega sebe. Zato volim taj grad. Zbog ljudi koje volim. Baš mi fale, ali na neki način i trebaju u ovome trenutku. Isto koliko trebaju i oni sami sebi. Razmišljam da se u subotu zaletim do Splita. Taj dan je parada. Povorka kojom se promiče tolerancija. Kojom se prihvaća drugačije. Povorka nenasilja i mira. Povorka ljudi sa istim onakvim idejama o svijetu kakve sam tada čuo i usvojio boraveći u Splitu. Vjerujem da je to idealna prilika da se sretnemo. Svi, na istom mjestu. Bez mobitela i prethodnih dogovora. Ako smo i ostarili, sumnjam da je iscurilo iz nas sve ono što nas čini ljudima. Nekako mi se čini da je dovoljno toga napisano i da smo se dovoljno preispitivali sve ove godine u toploj sigurnosti naša četiri zida. Sada bi se trebalo pomaknuti. Nema više smisla čekati da nam vijesti ili novine kažu kako je bilo i kako je prošlo. Kakav se Split točno dogodio u subotu. Odavno to više nije povorka za "njih". To je povorka za "nas". Nadam se da se vidimo. Baš mi falite. Bit će mi zadovoljstvo, zajedno sa vama, ponovo prošetati vašim gradom. Urban P.S. s obzirom da sam i prošli put stavio jedan tekst pjesme sa novoga albuma, onda neka bude tako i sada. Kasno je za ljubav i koliko se sjećam imala si zagrljaj veći i od ruske šume i himne za poginule, a od tvog parfema pucale su tamne grane i koliko se sjećam zapeli smo u gužvi psovala na sve vozače i pljuvala šofer šajbu dobila si grč na gasu krstili smo male aute ali kasno je kasno je za ljubav i odjednom i odjednom i za mržnju prekasno. prošetajmo medju budne odšetajmo...pa što bude. govorili smo unatraške govorili smo : "sav omanjas! sav omanjas!" "es etibej!! es etibej!!" "es es es es es es etibej!!" usnuo od uvijek žudi da sve pamti dok se budi, ali kasno je kasno je za ljubav i odjednom i odjednom i za mržnju prekasno. prošetajmo medju budne odšetajmo...pa što bude. |
Dajem vuka
- 11:30 -
Komentari (13) -
Isprintaj -
#
|
Napravi dobar balans rukama bojnih polja, majstore. Opkoli me i zagrli, noćas glave mogu pasti. Na krevetu je šator, pod plahtama je svjetlo, a straže vire kroz sitne rupe. Kazalište sjena spremno je i čeka na tvoj znak. Nakon čaplje ja rukom ti dajem vuka. Soba zavija, ljubim dok te zaboravljam. Iskreno, jučer sam napisao prilično dugačak tekst za blog. Ne sjećam se kada sam napisao nešto duže... I potrošio sam se. Oko ponoći, prije samog objavljivanja, pročitao sam ga (inače rijetko čitam ono što napišem) i odlučio ne objaviti ga. Ne znam kako mi je izletjela takva kritika društva i nezadovoljstva, ali pokušat ću pronaći razlog... Ili razloge. Imao sam par težih dana. Koliko god bio svjestan činjenice da nas mediji bombardiraju, uporno lošim i uznemirujućim vijestima, a sve u svrhu izazivanja osjećaja nemoći, tjeskobe, i na kraju, naravno, da bi izazvali u nama potrebu za kupovinom uglavnom potpuno nepotrebnih stvari (jer nekako treba ispunitu tu rupu u prsima) mora da me je ipak zahvatila ta zaraza. Možda negdje, u gužvi, u prolazu, uhvatila me nespremnog i ubacila taj virus nezadovoljstva u mene... Uz to, udaraju me po glavi i nutrini tekstovi i izjave vezane za predstojeći Gay pride u Splitu i Zagrebu. Ponovo se bude oni što brinu tuđe brige. Oni što dižu u ime ljubavi ruku na drugog čovjeka i svojataju ovu državu i njeno ime kao da je samo njihova. Sve teže podnosim budale, a njih je sve više. Udaraju zbog straha i neznanja gdje god stignu. Bojim se da bih mogao izgubiti strpljenje i na njihovu netoleranciju krenuti, vjerojatno jedinim jezikom koji su u stanju razumijeti - psovkama i galamom pa se već danima pripremam na nereagiranje... Možda nije ni to razlog nakupljenog crnila? Dao sam hrpu intervjua i izjava, a veliki dio me još i čeka. Nevjerojatno koliko su se stvari promijenile. Velikom brzinom. Intervjui su se sveli gotovo na naslove i parole. Trebao bi biti što kraći i precizniji, po mogućnosti i vrlo zabavan. Teško. Puno govorim, govorim ponekad i sebi nejasno, u svakom odgovoru preispitujem svoje poteze i stavove, razmišljam dok govorim, mijenjam mišljenje, nisam uvijek zabavan, vrtim i okrećem istu rečenicu više puta, imam čudan i nerazumljiv humor. Sve češće dobivam onda te razgovore na autorizaciju i odustajem od "popravka" jer jednostavno ne znam od kuda krenuti. Neki moji odgovori i razmišljanja na neku temu, koji znaju trajati i po više minuta, sada mi dolaze sažeti na dvije rečenice... I čitajući te svoje "sažete na bitno" odgovore , kao da čitam razmišljanja neke treće osobe, nimalo slične meni. Da stvar bude gora, pitanja vezana za glazbu i stvaralaštvo polako nestaju pred naletom pitanja koja ulaze u bračnu postelju. Bez obzira na dogovor, ništa čudno ako se medju ranije dogovorene fotografije ubaci i koja "paparzzo" fotka sa, po mogućnosti, kompromitirajućim tekstom ispod nje, a sve netočno i neprovjereno, ali bar je "zabavno"! Ako bude sreće, moj će intervju izaći pored izjave nekog akademika o trenutnom stanju nacije, a iznad nas će vijoriti ispale grudi meksičke manekenke, velike, ali još nepoznate zvijezde. Tada ćemo zajedno, složni kao Bremenski svirači, popuniti te dosadne rupe izmedju oglasnog prostora. Možda bih si trebao priznati da danas ovisim, vjerojatno, jednim dijelom, i o tim njenim grudima ili nečijem minjaku jer da sam, igrom slučaja, objavljen sam na stranici, s naslovom kao: "nove pjesme.." tu bi stranicu veliki dio čitatelja, jednostavno preskočio... Jer se ne dogadja ništa eksplozivno, nema kite (a i da ima, nije mu nešto) ni cice, nema rata, nema krize, nije bogat, a već smo ga ionako potrošili. Daj dalje. Možda nije ni to razlog nezadovoljstva i tjeskobe? Tko zna, možda je na moje trenutno stanje utjecala činjenica da Kundera EP izlazi već sutra i da onda slijedi hrpa komentara, kritika i anonimnih hejtera. Koliko god se trudio zaobići mišljenje publike o tome što i kako radim(o) vjerojatno negdje duboko u sebi i ja tražim tepanje i pohvale, poput većine "normalnih" ljudi. Dok radim, iskreno, ne mislim na publiku; mislim o pjesmi i pokušavam doći isključivo do njene potrebe. Svaka pjesma je, kao i svaki čovjek, unikat. Dogodi se da otkrivajući dijelove vlastite intimnosti, autor pogodi i dotakne intimnost dijela publike. To seciranje i kopanje po vlasitoj nutrini je upravo zapakirano u celofan i putuje prema dućanima. Ovih dana, kad dio vas pokida tu foliju, koja je zadnja prepreka do omota i cd-a i zatim ga stavi u player... Tada ili ćemo "kliknuti" ili nećemo. Vrlo jednostavno. Možda je to? Ili ipak nije? Stavio sam vam tekst na početku, malo sam se izjadao i sada ću stati. ... Vjerojatno zbog samog pisanja, ali već mi je bolje :) Sad možemo i ispočetka! Urban |
popis
- 11:30 -
Komentari (14) -
Isprintaj -
#
|
Obećao sam mu napisati popis čim se vratim sa puta i tada mi je palo na pamet da bih to možda ujedno mogla biti i tema ovog bloga. (Naravno, poslat ću mu poruku da pogleda današnji blog. Nadam se da će biti zadovoljan.) Za početak, moram napomenuti da se moj ukus često mijenja i odavno sam se prestao sramiti zbog toga. Svjestan sam da neki moji prijatelji, kao i prije dvadesetak godina, slušaju iste bendove, gledaju iste filmove ili predstave... Ja i dalje cijenim sve te izvođače, autore i umjetnike, ali kako putujem kroz vrijeme i prostor, tako se mijenjam kao osoba, a samim time i moj senzibilitet, pa se mijenjaju i liste ljudi čiji rad pratim... Neke umjetnike i autore sam možda zaobilazio godinama u širokom luku i tek se sada zaljubio u njihov rad i stvaralaštvo. Neke sam "prerastao", a za neke možda još uvijek nisam spreman. Pitanje hoću li ikada i biti? Moj prvi doticaj s umjetnosti bio je kroz strip i film. S obzirom da tada kamere nisu bile nešto što je lako dostupno, crtanje, stvarenje priča i kadrova bili su moji prvi radovi. Mislim da sam prvi strip nacrtao još negdje prije odlaska u školu. Sada dok vam pišem, sjetio sam se jednog meni vrlo bitnog momenta, koji me je možda donekle i odredio u životu. Naime, u naš su vrtić došli studenti likovnih studija, vidjeti kako crtamo, i radili su sa nama na temi života u moru. Moj crtež (moguće da je još uvijek negdje u stanu mojih roditelja) im se učinio zbog nečega najzanimljiviji . Nacrtao sam barke s ribarima na površini, kao i svi ostali, nešto riba ispod njihovih čamaca, ali sam onda nacrtao ispod svega toga i duboko tamno more i potpuno suludi svijet u njemu. Uglavnom, kao nagradu poveli su me sa sobom, uz suglasnost teta iz vrtića, da s njima provedem jedan dan i saznam iz prve ruke kako izgleda i što se radi na likovnom studiju. Ne moram objašnjavati koliko su me se dojmila platna, boje, kiparske tehnike i skulpture na kojima su radili. Od tada više ništa nije bilo isto :) Tete su mi donosile snopove od kino karata, a ja sam na rubovima crtao male pokretne slike, a samo nešto kasnije, dok je većina mojih prijatelja igrala nogomet počeo sam donositi kući prve role hamera i prve bočice tuša. Dugo vremena sam sebe vidio kao strip crtača ili scenaristu istih. Nešto kasnije možda i kao slikara. Glazba me je ozbiljno zarazila puno puno kasnije. Zbog toga će i moja lista ići tim redom: strip pa film, slikarstvo, pa književnost i glazba na samome kraju. S obzirom da imam već dosta godina, dugo bi trajalo da pišem listu kroz godine. Naravno da dječak od deset godina ne može voljeti iste stvari kao kasnije sa dvadeset ili sa dvadeset kao sa četrdeset. :) Zato ću pokušati biti realan i nabrojati samo ono što mislim da vrijedi nabrajati. Ostalo bi ionako bilo možda samo trenutna moda ili moja kratkotrajna zaludjenost. S obzirom na godine koje trenutno imam, uzet ću si za pravo misliti kako sam trenutno ipak nešto iskusniji i pametniji nego pred recimo kojih dvadesetak ili više :). Dakle, pišem listu onoga što slušam, gledam, cijenim i volim, ili trenutno, ili u zadnjih petnaestak godina, naravno, u slučaju da " ljubav" još uvijek traje. Isto tako, negdje ću spomenuti autora i neko odredjeno njegovo djelo, ako po meni sa ostalim radovima više nije dosegao te visine, a negdje samo ime autora ako mislim da gotovo cijeli njegov opus vrijedi pogledati ili poslušati. Iskreno, nemam neki plan pa nisam ni sam siguran što će se sve naći na toj listi :). Napravio sam ogroman uvod jer odgadjam napisati ono što treba. Panika me je da ću zaboraviti nešto meni možda bitno i onda žaliti za tim uskoro, ali šta je tu je. Svi nabrojani su i prvi i zadnji, ovo je potpuno subjektivna lista i nije rađena kao "obavezna lektira". Ako nedostaje neki genije ili genijalno djelo, možda se mene nije dojmio, možda ga nisam doživio na pravi način ili ga još uvijek nisam pogledao ili pročitao, ili sam ga, jednostavno, zaboravio uvrstiti na popis :) Stripovi i grafičke novele : Chris Ware: Jimmy Corrigan The Smartest Kid On Earth Shaun Tan: The Arrival, The Rabbits, Eric Art Spiegelman: Maus, Metamause Gipi: Notes For A War Story Joann Sfar: The Rabbis Cat, Little Vampire Marjane Satrapi: Persepolis, Chicken With Plums Brecht Evens: The Wrong Place Feuchtenberger & De Vries: W (The Whore) Mills & Ledroit: Requiem Ben Templesmith: Wormwood-Gentlman Corpse Edward Gorey ... Film: Hayao Miyazaki Lars Von Trier: Dogville, Breaking The Waves, Melancholia Florian Hanckel von Donnersmack: The Lives of Others Paul Thomas Anderson: There Will Be Blood, Magnolia, Boogie Nights Guillermo Del Toro: Pan's Labyrinth Spike Jonze (Kaufman): Adaptation Sean Penn: The Pledge Milcho Manchevski: Before The Rain Stanley Kubrick Andrey Tarkovski: Solaris, Stalker (na popisu su samo ova dva jer ostale nisam, nažalost, pogledao :() Martin Scorsese: Raging Bull Michael Haneke: Cache (Hidden) Joon-ho Bong: Memories Of Murder Clint Eastwood: Mystic River, Letters From Iwo Jima, Unforgiven David Lynch : the elephant man Ingmar Bergman ... Književnost: Meša Selimović Agota Krištof: Trilogija Milorad Pavić: Hazarski rečnik Miroslav Krleža: Kraljevo Milan Kundera Michel Houellebecq: Mogućnost Otoka Jose Saramago: Sjećanje na samostan Gabriel Garcia Marquez: Sto godina samoće J.M. Coetzee: Elizabeth Costello Samuel Beckett ... Slikarstvo,kiparstvo,konceptualna umjetnost, itd.: Francis Bacon Arne Quinze Anish Kapoor Peter Doig Daniel Richter Vera Lutter William Kentridge Kiki Smith Mark Rothko Matthew Barney Louise Bourgeois Marina Abramović ... Glazba: Neke od umjetnika sa ove liste sam možda otkrio tek pred malo, ali toliko su mi ušli pod kožu da imam osjećaj kako ih slušam i njihov rad pratim cijeli život :) Arvo Pärt Steve Reich Brian Eno David Sylvian Efterklang Sigur Ros Karlheinz Stockhausen Radiohead Danny Elfman: Nightmare Before Christmas, Corpse Bride, Serenada Schizophrana Morrisey Warren Ellis & Nick Cave: (filmska glazba) The Road, The Proposition, The Assassination Of Jesse James By Coward Robert Ford Mogwai John Lennon & Yoko Ono R.E.M. Jonny Greenwood: (filmska glazba) There Will Be Blood, Norwegian Wood Johann Sebastian Bach Antonio Vivaldi (samo ujutro :)) Depeche Mode David Bowie Kraftwerk Miles Davis (samo dok slikam) P.J. Harvey The National Chat Baker (nisam siguran volim li više njegov glas ili trubu?) Tom Waits Paraf The Brandt Brauer Frick Ensemble: Mr. Machine ... P.S. Mladene, čisto da znaš: kao klinac, pa ni sada, Alana Forda nikada nisam volio ni čitao :) |
nastavak
- 11:30 -
Komentari (10) -
Isprintaj -
#
 S obzirom da se bliži dan izlaska albuma, a već se prva pjesma "Kundera" može čuti i na nekim radio stanicama, čini mi se pravi čas da vam kažem još par stvari. Kao prvo, "Kundera" (ep) je svojevrsni uvod u sljedeći album koji bi trebao izaći do kraja godine. Veći dio materijala čeka jesen, iz nekoliko razloga, a možda je najveći taj što bismo ga željeli popratiti dokumentarno/eksperimantalnim filmom koji smo snimili. Znači, ove godine se družimo još jednom :). Ali, vratimo se na "Kunderu" (ep). Veliki dio tekstova je ovaj puta nastao samo kao skraćena verzija neke priče ili, kao u slučaju pjesme "Kundera", kao dio neke igre. Razmišljao sam o mogućnosti odluke gdje bi mogao, svaki atom koji mene čini upravo ovakvim kakav jesam, nastaviti svoje postojanje nakon moje smrti. Par dana sam radio na popisu, uključio sam i ostale članove svoje obitelji pa su i oni počeli stvarati liste putovanja svojih atoma. Uglavnom, malo po malo, stvorili smo svojevrsnu igru. Igru koja zapravo postaje neka vrsta oporuke. Sigurno je da će svaki naš atom i nakon našeg postojanja nastaviti svoje putovanje kroz razne oblike, od prašine pa do nečije moždane stanice, pa zašto mi ne bismo još za života samom svojom željom već utjecali na to? U vrijeme dok smo doma mozgali i smišljali sve zamršenije i luđe nove uloge naših atoma, završavao sam čitati "Besmrtnost", Milana Kundere. Nakon takve knjige, čovjek mora zastati i zapitati se kako dalje... I što je još gore, zašto dalje? Naravno, mislim na pisanje, a ne život. (Makar je to kod nekih nerazdvojivo.) Kundera je napisao sve što treba napisati. Ne ostavlja prostora iza sebe. Nakon zatvaranja njegove knjige ostaje samo vakuum. Unutar korica je čitav svemir. Naravno da sam poželio biti dijelom te njegove sile. Nažalost, takav pisac, a takvih ima puno :), izazove kod mene stanje gdje se pitam što ja uopće radim u životu? Osjećam se kako nisam sposoban biti ni štitonoša takvim veličinama kod kojih riječi cure i upisuju se kao da su dijelovi jedine moguće spajalice ili šifre, a svi mi ostali samo nabadamo slova u mraku. Takvo stanje obično potraje par dana, a onda dođe faza gdje sam sretan što mogu težiti nečem tako velikom i dalekom i što mi je to zapravo nemoguće dosegnuti za ovoga života. Dakle, postoji oporuka, postoji priča nabrajalica i postoje majstori koji svojom tintom zapisuju šifre vremena i prostora. Pjesma "Kundera" je samo soundtrack toga. I sljedeća pjesma "Fasum aga" ima sličnu sudbinu. Isto je prvo nastala priča, (koju sam čak htio i oslikati) o čovjeku koji zna što se događa i što će se dogoditi i to više ne može podnijeti pa zamoli ljude i prijatelje da mu naprave dimnjak do neba pa ga spuste u njega. Ostatak svog života provodi unutar te tamne zidane cijevi i jedino što vidi je krug neba visoko gore, iznad sebe. U priči sam opisao njegova razmišljanja i ostatak njegovog života u dimnjaku. Pjesma je na neki način isto soundtrack te priče. Naravno, ako priča jedog dana bude objavljena, veza će biti jasnija, ali i ako to ne bude tako, pjesma ima svoj vlastiti život, sama za sebe. Znači, za razliku od prijašnjih tekstova, sada gotovo svi tekstovi imaju svoje druge oblike i prirodan su nastavak ranije nastalih stvari. Neki kao nastavak priče, kao neki potreban opis ranije nastale slike, a neki (pjesma "Dajem vuka") kao podrška iskrenoj istospolnoj ljubavi mojih prijatelja... Sve to, većini slušatelja i publike uopće nije bitno, kao ni činjenica da je album sviran uživo, da smo svi svirali istovremeno, gledali i "vukli" jedan drugoga, da su slike za omot nastale nakon što je snijeg došao niotkuda i zatekao nas i prirodu potpuno nespremne, da smo bili u predivnoj izolaciji, da smo ozvučili kuću, njene drvene stepenice i grede i još stotinu takvih stvari i događaja... Pitali su me neki poznanici: "Ok, ali hoće li se zbog svega toga što si nam rekao, prodati barem pet cd-a više?" Odgovorio sam: "Mislim da ne." "Onda sve to što si nam ispričao uopće nije bitno." I vjerojatno imaju pravo :). Urban |
Kundera
- 01:13 -
Komentari (11) -
Isprintaj -
#
 S obzirom da brojimo još sitno (hm?) do izlaska albuma, činilo mi se u redu da vam otkrijemo neke podatke. Dakle, album se zove "Kundera", a datum njegovog izlaska je, ako sve bude u redu, 28.05.2012. Ovih dana se pripremamo i za snimanje spota za pjesmu kojom bismo najavili Kunderu. Veseli nas što postoji velika mogućnost da se režije spota uhvati upravo čovjek koji je napravio (nažalost, bilo je to davno) par nama najdražih video radova. Uz to, završavamo i rad na omotu. Fotografiju naslovne strane albuma vam predstavljamo danas na blogu. Fotografije je radila Milica, a nastale su za vrijeme snimanja albuma. Gotovo sve smo snimili na brdu, gdje smo proveli oko dva tjedna, u potpunoj izolaciji. Snimali smo sve uživo, svirajući svi zajedno i time dobili zvuk koji smo često, radeći na prethodnim albumima, uzaludno tražili u studijima. Naravno, takvo snimanje nije tehnički savršeno, ali ovaj smo put svjesno žrtvovali tehniku za emociju. Ni bend, ni ja ne pamtimo snimanje koje je prošlo u boljem ozračju i boljoj atmosferi. Bend je, naravno, uvijek isti :). Sandi Bratonja je svirao bas, akustične gitare, klavir i pjevao prateće vokale, Marco Bradaschia je svirao bubanj kao i sve moguće udaraljke, Saša Markovski je svirao razne klavijature i ksilofon, Luka Toman je svirao gitare, analogne klavijature, ritam mashine i tko zna što još, a ja sam, osim vokala, svirao gitaru, iPod, udaraljke i razne gluposti :), a sve to snimio je Silvio Pasarić - Sipa. Uz nas na snimanju su bili još i Milica (koja je osim fotografiranja i kuhala :)), Dean Tibljaš koji nam je pomagao gdje god je mogao, Nataša Antulov koja je snimala kamerom sve što treba, a moguće i što ne treba :), zatim Tom Gretić i Priska koji su nam kuhali dok su bili u gostima; Miro Vidović nam je sve ozvučio i pomagao kad zapne nešto oko tehnike; Zoran Ćoso i njegovi dečki su nam pomogli oko rasvjete i izolacije, a Lidija nas je obskrbljivala od baterija, mlijeka pa do piva. Zadnjih par dana pridružio nam se i prijatelj, Natašin zaštitnik, Nebojša (medenjak). Sve njih sam zaposlio da pjevaju, zborski, prateće vokale, nažalost na pjesmi koja se neće naći na ovome albumu, ali zato će izaći na sljedećem. Bilo bi ne fer ne zahvaliti se i Borisu (Aquarius Records) koji je navratio do nas kako bi podijelio zajedno s nama, barem na kratko, atmosferu na snimanju. Za sada toliko... Uskoro vam pišem ostale detalje i informacije oko albuma. Razmišljam i da vam objavim barem dio teksta neke od pjesama s albuma, dok se album ne pojavi u dućanima, ali ne sada, ima vremena! :) Veliki pozdrav! Urban |